Emily Kokal, Theresa Wayman, Jenny Lee Lindberg i Stella Mozgawa – ovo su imena iza jednog od najboljih američkih ženskih indie rock bandova po imenu Warpaint.
U velikom svijetu suvremene psihodelije, shoegazea, etheriala i dreampopa svjetluca štošta i lako se ponekad damo namamiti iluzijama, lako ponekad zalutamo. No glazbeni svjetionik Warpainta u tom mnoštvu svega uvijek stoji visoko, jasno usmjerujući. Ovom prilikom zaplovit ćemo albumom The fool.
Razlog svih laganih, sanjivih i lepršavih zvučanja, čak kada je i o tuzi riječ, leži vjerojatno u činjenici da se ovim albumom ne promišlja ljubav. Ljubav je prevelika i predosadna riječ za sve one slatke nemire kakve ovdje pronalazimo. Zato sve zvuči tako privlačno i na onim mjestima koje bi netko zacrnio do suza. Pjeva se nešto što još ne pripada nikome – nešto što pluta u uzbudljivoj sferi iščekivanja potencijalno ostvarivog i zaigrano se komplicira. Nekonkretno i nepodložno realizaciji. Dakle, nije ljubav. To su obožavanja i zaljubljivanja, bezopasna bol koja užitak čini većim.
Ima nešto u glazbi Warpainta što djeluje kao “slikanje” glazbenih pejzaža. Zatvorite li oči dok slušate album, teško ćete izbjeći slike toplih ljetnih zalazaka sunca, beskrajnih zvjezdanih noći, mjesečine na koži. Imaginarna likovna poezija.
Pjesme su svojevrsni fragmenti sa snagom cjeline, komadići priče među kojima je ostavljen prostor i za nas – prostor koji ispunjavamo vlastitim intimnostima prisvajajući ga tako uvjerljivije. Dosežući puninu zatvaramo krug. Valjajući se u sanjivim i šljokičastim notama, ti fragmenti kotrljaju i nas u neke nove svjetove.
Shoegazerska upotreba instrumenata, povremeni post-punk ritmovi, zavodljivi odjekujući vokali i tko zna kakvi sve ne čarobni efekti obrade postaju san i terapija, bivanje na nekim ljepšim razinama. Preko života i svakodnevice kao da se prevukla koprena nove dimenzije, a iz naše se podsvijesti izvukli neki neslućeni krajolici.
Iako je album cijeli vrijedan slušanja, za uho nekako najbolje zapinju četiri stvari: Undertow, Shadows, Baby, Lissie’s heart murmor.
Undertow je treća s popisa i prva malo odvažnijeg ritma, užurbanija i goropadnija, no i dalje svjetlucavo sanjiva. Shadows me u potpunosti osvojila jer predivno oslikava koračanje bićem košmara, nemir glave i srca koji žudi za konkretnim odgovorom, pokušaj da se iz unutarnjeg kaosa spasi neki zaključak. Baby je mila i draga, poput uspavanke, najčistija pjesma albuma u smislu da nije ispresijecana i natopljena efektima, već dominira gotovo čist zvuk akustične gitare – toplo, iskreno i jednostavno. Lissie’s heart murmor je zadnja pjesma albuma i prva koja, nastupajući polagano i otmjeno, zastupa malo teži odnos u kojem se biće dijeli i tone u naizgled bespovratnu i opterećujuću dubinu.
Da ne bismo dalje pisali o onome što se ionako treba poslušati, The fool u slušalice i neka je pred vama neka ugodna, sanjiva šetnja!
NAPOMENA: Sadržaje s web stranice Kreativna na netu slobodno možete podijeliti na društvenim mrežama, no znajte da ih nije dozvoljeno kopirati, prenositi ni preuzimati u bilo kojem obliku i potom koristiti za stjecanje profita ili objavljivati na vlastitoj web stranici, blogu ili portalu bez dozvole autora i navođenja izvora.